Silence - Scent of a Woman
Silence


 




VENERINA MUHOLOVKA

_________________________________________________________

Roman se može naručiti na gore navedenom linku.



Blog
subota, ožujak 19, 2016
Ovom prilikom se zahvaljujem svima vama koji ste podržali moj rad na način da ste kupili roman ''Venerina muholovka'' u želji da ga pročitate ili nekome poklonite. Osobno mi to jako puno znači i vrlo vjerojatno i ne slutite koliko.

Hvala vam, dragi ljudi.

Pisanje nije samo moj hobi već i velika ljubav kojoj sam posvećena već nekoliko godina u koju ulažem dobar dio sebe i onoga što je u meni, dijeleći to na neki način s onima koji odvoje svoje vrijeme ne bi li iščitali ono što sam stvorila. Slobodno mogu reći, u nadi da ne zvuči previše pretenciozno, dobro znam koliko je potrebno truda, rada, discipline da bi se otpustilo nešto od sebe, da bi se kreirao taj tako čudesan svijet mašte, prožet sa segmentima iz stvarnog života jer upravo, nerijetko, autori upliću u svoja djela i neke najintimnije doživljaje, osjećaje koji su obilježili neki period života, promišljanja i dvojbe. Stvara se na neki način simbioza između svjetova koje nosimo u sebi i onog kojeg dišemo. Mnogi čitatelji možda i ne slute kada posegnu za nekim dijelom što ono u svome korijenu uistinu nosi i kakvi su temelji postavljeni ne bi li se uopće skupilo hrabrosti progovoriti, odnosno ispisujući - stvarati. Stoga se iskreno divim ljudima koji su na tom putu, jer eto iz vlastitog iskustva znam da taj put traži i neka odricanja, da je podložan moraliziranju, a ponekad i osudama iako su nam, naravno, draže pohvale i podrška bez lažne skromnosti. Ipak, ne bih željela izostaviti i konstruktivnu kritiku koja nas nerijetko pokreće i potiče na rad jer je jasno da se ne može svima sve svidjeti.

Gordana Majdak



FOTO: Darko Dautović

blueperlaa @ 06:30 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, veljača 23, 2016
INTERVJU S AUTORICOM



Gordana Majdak je nedavno objavila svoj prvi roman „Venerina muholovka“ za koji je profesorica Marija Juračić izjavila: „Prvijenac Gordane Majdak, intrigantnog naslova „Venerina muholovka“ počinje kao lagana erotska priča namijenjena čitatelju u nekom dokonom poslijepodnevu. Jednostavne kompozicije, pisana u prvom licu, prati doživljaje ekonomistice Ree, žene na pragu četrdesete godine života, od vremena njezinog emocionalnog kraha i poslovnog uspona. Rea je slična biljci mesožderki koju uzgaja njezin šef. Željna je muškog mesa i gotovo animalnog seksualnog apetita, čini se da će postati lak plijen uredskih spletki i vlastitog nagona. Kao biljka mesožderka, Rea osjeća gotovo nekontroliranu glad za dodirom i mirisom muškarca, ona ga želi kušati, sažvakati i odstraniti kao nešto što je zadovoljilo trenutni nagon i što se ležerno može ispljunuti.

Međutim, našavši se u svijetu kapitala, intriga i prijevara, Rea sazrijeva i otkriva nove ljudske vrijednosti; poštenje, iskrenost, lojalnost i britku kritičnost kojom oslikava blistavu bijedu dijela poslovnog svijeta.

1. Uvijek me zanimalo kakav to poriv natjera ljude da napišu roman. Gdje leži taj okidač zbog kojeg se late pera i počnu pisati? „Venerina muholovka“ je vaš prvijenac i sjećanje na čin stvaranja je još svjež. Zato vas smatram pogodnom osobom da udovoljite mojoj znatiželji.

Poriv leži u ogromnom izazovu. Smatram da nije lako osmisliti likove, radnju, udahnuti u sadržaj nešto autobiografskih elemenata, a da to ne zvuči suviše pretenciozno i barem pokušati da cjelokupni dojam čitateljima bude primamljiv, zatim na poseban način otkrivati i taj tako čudesan svijet mogućnosti i same inspiracije koje nam nudi pisanje. Iskreno, ta ideja me oduševljava i mami sva moja osjetila. Dakle, upravo navedeno za mene je snažan okidač pri pomisli da imam mogućnost nešto stvoriti, nešto opipljivo što se sprema između mekih korica romana. I naravno, ne smijem izostaviti ljubav prema pisanoj riječi jer je ona u mom slučaju uistinu snažan pokretač.

2. Dio radnje romana odvija se u uredu u koji Rea, glavna junakinja dolazi kao svježa radna snaga. Odmah na početku priče sukobljava se sa svojim šefom Arturom. Ponašanje njenog šefa bi se u današnje vrijeme moglo nazvati mobingom, seksualnim uznemiravanjem. Biste li i vi njegovo ponašanje tako okarakterizirali?

U ovom slučaju, ipak ne. Naime, nisam bila vođena tom idejom, već činjenicom da se između dvoje, bez obzira na njihov radni status, u trenu rasplamsala požuda, želja za prividnim rivalstvom koje ima zadatak pojačati potrebu za dodirom kojim se ujedno spontano izražavaju, nekontroliranom gladi koja je produkt obostrane privlačnosti izvan kontrole, što će vjerujem čitatelji tek postepeno razotkrivati jer ponekad, ma koliko da se otimamo ovakvim situacijama, one znaju uzburkati krv i unijeti u život strast i želju da se ruše neke prepreke, možda čak i nepromišljeno. Drugim riječima ,taj odnos od samog početka izlazi izvan okvira koji se smatraju „primjerenim ponašanjem“ u oba smjera, a ja se nadam da nisam prešla granicu dobrog ukusa.

3. Rea je upravo izašla iz jedne emocionalne veze koja ju je svojevremeno potpuno ispunjavala. Dugo apstinira i u njoj se budi animalna želja za muškim dodirom. Postaje li ona zbog tog svog nagona lak Arturov plijen?

Jednom kada se sruši emocionalno stabilna veza, veza koja je ujedno tjelesno ispunjavala dvoje na svim razinama povezanosti, ostaje praznima i potrebno je vrijeme oporavka. Upravo ta praznina u ženi ponekad izaziva tupu bol jer je tijelo opominje da je uskraćeno za dodir. Naime, mišljenja sam da se dodirom daleko bolje izražavamo nego riječima. U ovom slučaju Rea je lak plijen jedino vlastitih htijenja i potreba i to je ne odvodi u krivom smjeru. Naprotiv, vrlo je iskrena prema sebi i na taj način ona prvo upoznaje svoje iskonske želje jer ne pripada onim ženama koje tvrde da im muškarac nije potreban. Na neki način se suočava sama sa sobom, a upravo kontrast između dva muškarca koja su okosnica njenog života u tom razdoblju, dokazuje privlačnost u različitosti. Ipak se naše želje i potrebe s godinama, moguće, mijenjaju, a da toga nismo niti svjesne.

4. Kada su lijepe žene u pitanju, uredske spletke postaju neminovne. Doživljava li ih i vaša junakinja i ako da, kako se s njima nosi?

Uredske spletke ponekad su začin i ništa više od toga. One u svom korijenu možda razotkrivaju dozu licemjerja suradnika, želju za napredovanjem, iako poslovni rezultati nisu briljantni. Na neki način isticanjem među suradnicima, skrećemo pažnju na sebe. Rea, ipak, mnogo ulaže u svoj rad i maksimalno mu je predana, no u odnosu na neke druge žene, malo više drži do sebe i želi se svidjeti suprotnom spolu. To čak i ne skriva. Samim tim možda izaziva netrpeljivost kolegica, iako to nije njen problem. Biti lijepa žena ipak je daleko više od njene vanjštine i Rea je toga duboko svjesna, tako da je ne mogu omesti te sitne intrige i podmetanja. U konačnici njeni poslovni rezultati stoje iza nje i stavljam naglasak upravo na to jer takvo razmišljanje smatram vrijednim.

5. Osvrt na roman profesorice Juračić daje naslutiti da se radnja romana odvija uglavnom u okruženju poslovnog svijeta u kojem vladaju mnogi suprotstavljeni interesi. Firma u kojoj Rea radi surađuje s jednom uglednom talijanskom firmom. Odakle ste vi crpili materijal za ove podatke?

Taj dio je potpuno izmišljen, dakle, fikcija u punom smislu te riječi. Čak nisam bila u stanju imenovati posao kojim se oni bave jer sam lebdjela u nekom poslovnom svijetu koji nema čvrsto uporište. Mamila me jedino pomisao da moji glavni junaci dobiju priliku za zajedničko poslovno putovanje koje sam bezobrazno iskoristila na način da sam ih konstantno privlačila i hladila, dovodeći ih u situacije koje su im pomicale tlo pod nogama. Bio je to vrlo dobar izazov za mene, odvesti čitatelja na put, a ne izgubiti pritom tu snažnu poveznicu između Artura i Ree.

6. Jesu li svi likovi romana fikcija, ili ste imali neke uzore iz vašeg okruženja u stvaranju pojedinih likova? Zanimljiv je lik Reine prijateljice Sonje, iako ona stoji u sjeni zbivanja i bitno ne utječe na tijek radnje.

Sonja je stvaran lik i cjelokupan odnos između dvije prijateljice ima čvrstu podlogu u mojoj realnosti. Zaslužila je da je na neki način ovjekovječim jer mi već godinama iz dana u dan nudi ono što se naziva iskrenim prijateljstvom, iza kojeg nikada nisu stajali nikakvi interesi. Naime, jako dobro znamo kako je danas rijetkost imati uz sebe takvu osobu i ona se čuva kao dragocjenost. Eto, osobno sam našla način da joj se odužim za njenu odanost i toplo se nadam da će se čitateljima lik Sonje zaista svidjeti. Uz to, divno je imati uz sebe osobu koja vam neće podilaziti samo zato jer vas voli i poštuje, već naprotiv, dobro će vas oplesti kada smatra da se nepotrebno dovodite u rizične situacije.

7. Kontroverzan lik je Talijan Marino koji se nastoji ugurati u odnos između Ree i Artura. Lijep, bogat, samouvjeren i drzak. Jeste li ikada u životu sretali takve likove, odakle vam predložak za njegov opis?

Iskreno, nisam. Naime, predložak za njegov lik opet sam crpila iz vlastitih maštarija koje imaju u svojoj osnovi poruku. Upravo to što je fatalno privlačan muškarac, što je sklon isticanju svoje samouvjerenosti, nekako moćan i nadmen, što u sebi ima i dozu drskosti koja je ipak ženama na neki način privlačna, smatrala sam ga dobrim likom za usporedbu s Arturom. Rea je imala mogućnost povlačiti paralele i zagrepsti malo više ispod površine. Ta magnetska privlačnost između Artura i Ree, možda dolazi još više do izražaja kada se razmetljivi Talijan, koji koristi sav svoj šarm, nameće između njih dvoje. Uz to, dobila sam priliku razotkriti čitateljima zašto je lik Artura takav kakav je jer postoji razlog njegove okorjelosti, netaktičnosti u odnosu sa ženom, grubosti koja pak u Rei nije izazvala odbojnost.

8. Koja točka u romanu znači prekretnicu u Reinom doživljavanju svijeta? Koji je to trenutak u kojem ona postaje svjesna svoje ljubavi, svjesna da je pronašla muškarca svog života?

Prekretnica romana je nešto što se, možda, mnogim čitateljima neće svidjeti. Bio je to trenutak kada je ona dobila priliku da konačno raščisti sve svoje dvojbe.

9. Venerina muholovka je biljka mesožderka koju njeguje Rein šef Artur. Čini se da naslov romana ima i simboličko značenje. Kako ste došli na ideju da upravo to bude naslov vašeg romana?

Smatrala sam da niti jedna drugi naslov ne bi bolje odgovarao sadržaju, tako da sam bila prilično zadovoljna idejom o Arturovom hobiju, a simbolika upravo leži u tome da kada se najpoznatija biljka mesožderka dočepa svog plijena, vari ga i po nekoliko tjedana. U mojoj percepciji poruka je bila jasna. Kada žena uz sebe ima pravog muškarca, ne odriče ga se godinama. Naprotiv, razvija se uz njega jer je njegovana kao cvijet i može istaknuti svu raskoš svog senzibiliteta. Na ženi se to itekako primijeti, kao što se primijeti i na onoj koja vene jer je nesretna u ljubavi.

Mihovila Pasarić Walner
Intervju je objavljen na Portalu Očaravanje




 

VENERINA MUHOLOVKA

_________________________________________________________

Roman se može naručiti na gore navedenom linku.

 



blueperlaa @ 07:54 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 8, 2016


Bio je to velik izazov za mene, osmisliti likove, radnju, udahnuti štivu poneki autobiografski element, zatim pišući erotiku ne prijeći granicu dobrog ukusa ili jednostavno pokušati stvoriti čitljivo djelo dok sam inspirirana i vođena ljubavlju prema pisanju, a koliko sam u tome uspjela ili ne, vjerujem da će prosuditi moji čitatelji jer bez vas pisala bih isključivo za sebe i tada bi rukopis mogao ostati netaknut na dnu neke ladice. Ovako sam imala mogućnost pozvati vas na promociju svog prvog romana i predstaviti vam ''Venerinu muholovku''. Teško je odabrati prave riječi kojima bih iskazala kako se osjećam nakon održane promocije, no vjerujem kako će vrijeme prolaziti emocije će se slegnuti i potražiti svoje mjesto gdje i pripadaju, u meni, u mome srcu uz vašu potporu koju nikada neću zaboraviti, sjećanje na proživljeno i atmosferu koja je bila lijepa zahvaljujući upravo vašem odazivu.



Iako je trema zaista uzela svoj danak; predstavljanje mog romana bio je događaj koji još uvijek nalikuje najljepše proživljenom snu. Svi dragi ljudi koji su bili uz mene imaju moju iskrenu zahvalnost. Najiskrenije se nadam da svi vi koji ste uspjeli odvojiti malo svog slobodnog vremena došavši podržati moj rad, niste vrijeme uzalud potrošili i da ste se osjećali ugodno. Hvala vam dragi ljudi što ste bili uz mene 3.veljače 2016. godine.

Neki od vas pratili su moj rad od njegovih samih početaka i znaju koliko autoru znači kada se pomakne s mrtve točke, kada ipak s godinama polako napreduje i gradi se istražujući taj divan svijet nadahnuća i mogućnosti koje on pruža. Osobno ne pišem oduvijek, tek unazad osam godina, te sam svjesna da još jako puno moram raditi i učiti kako bih s godinama možda postala bolja u tome čime se bavim, stoga će roman vrlo vjerojatno otkriti i mnoge nesavršenosti, ali život me naučio da je ponekad i ono što je manje savršeno ipak lijepo i poželjno i možda se prisnije vežemo za neke emocije koje nam nisu nametnute.



Sažetak:

"Prvijenac Gordane Majdak, intrigantnog naslova „Venerina muholovka“ počinje kao lagana erotska priča namijenjena čitatelju u nekom dokonom poslijepodnevu. Jednostavne kompozicije, pisana u prvom licu, prati doživljaje ekonomistice Ree, žene na pragu četrdesete godine života, od vremena njezinog emocionalnog kraha i poslovnog uspona.

Rea je slična biljci mesožderki koju uzgaja njezin šef. Željna muškog mesa i gotovo animalnog seksualnog apetita, čini se da će postati lak plijen uredskih spletki i vlastitog nagona. Kao biljka mesožderka, Rea osjeća nekontroliranu glad za dodirom i mirisom muškarca, ona ga želi kušati, sažvakati i ispljunuti kao nešto što je zadovoljilo trenutni nagon i što se ležerno može odbaciti.

Međutim, našavši se u svijetu kapitala, intriga i prijevara, Rea sazrijeva i otkriva nove ljudske vrijednosti; poštenje, iskrenost, lojalnost i britku kritičnost kojom oslikava blistavu bijedu dijela poslovnog svijeta.

Rea potvrđuje da se potrebe muškaraca i žena po svojoj prirodi ne razlikuju, da su one po svom životnom tkivu iste, samo se na potrebe žena nataložio debeli sloj povijesno uvjetovanih društvenih normi koje ona skida, veo po veo, ne gubeći pri tome svoju ženstvenost.

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. I ono dokono poslijepodne u kojem smo posegnuli za ovom pričom, bit će ispunjeno."

- Marija Juračić, prof.



''VENERINA MUHOLOVKA'' … moj prvi roman i lijep uvod u 2016. godinu.

Sve je počelo na radionici kreativnog pisanja Centar Pisanja Cekape kao domaća zadaća. Od tada je prošlo gotovo punih pet godina. Popriličan broj sati provela sam pišući svoj prvi roman, a danas je on doživio svoju objavu i odlazak u svijet zbog čega sam silno uzbuđena, iako sam svjesna da on nije sam vrh hrvatske književnosti i smatram ga štivom za razonodu, te živim u uvjerenju da se čita s lakoćom, da ima intrigante dijelove, one šaljive, putopisne i ulazi u žensku psihologiju otkrivajući koliko smo ponekad nesavršene, kako i nas vodi snažan seksualni nagon, te smo sklone pretjeranom vaganju osjećaja, blagoj prevrtljivosti i naravno promišljanju.

Bez velike i nesebične pomoći književnice i profesorice Marije Juračić, vlasnice poetskog internetskog portala "Očaravanje" i obavljenog, ogromnog posla koji je odradila lektorirajući moj roman, pomoći prijateljice po peru Sofije Leopold Zavalić čija su mi zapažanja bila od neprocjenjive vrijednosti i mog grafičkog urednika, pjesnika Darka Dautovića, mlade fotografkinje Ivone Orečić, autorice naslovne fotografije; puno teže bi bilo ostvariti svoj san. Također sam zahvalna na financijskoj i moralnoj pomoći mojoj dragoj Sanji Kašćelan, zatim Petri Rep i Snježani Rep, vlasnicama kozmetičkih salona ''Luna'' i ''Tija''.

Posebnu zahvalu dugujem mojim sinovima, Filipu i Patriku, za sve one dane radosti koje su unijeli u moj život i za neprocjenjivu, obostranu ljubav, te voljenom muškarcu Danijelu Markočiću čija je podrška značajnija od riječi.

Nakon što završite svoj roman koji je svakako bio velik izazov za vas, suočite se s činjenicom da trebate izdavača i nekoga tko će bar malo pažnje posvetiti vašem radu, kome će biti važno što vi kao autorica želite. Osobno sam imala sreću da mi je s potpunim povjerenjem Redak webknjižaru preporučila književnica i profesorica Marija Juračić, te pjesnikinja Maja Šiprak čija je suradnja s Retkom bila svakako dobra i pohvalna, time potaknuvši moj interes. Bez previše pompe i hvale, kratko i jasno sam dobila naputak i konkretne informacije o kakvoj se tu suradnji radi i već prilikom prvog kontakta s gospođom Nikolinom Jelić imala sam dojam da ćemo ostvariti dobru, jednostavnu, produktivnu suradnju.

Danas je prilično teško pronaći nekoga tko vam pristupa sa srcem i unosi u svoj rad emocije i brigu za druge, za njihove potrebe i želje, a malo manje je koncentriran na financijsku konstrukciju. Upravo su Nikolina Jelić i tim suradnika Redak webknjižare pokazali sve ono što sam kao autorica priželjkivala kada sam se odlučila na izdavanje svog prvog romana.

Gordana Majdak



 

Naslov: Venerina muholovka
Autorica: Gordana Majdak
Broj stranica: 254
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2015.
ISBN: 978-953-336-262-5
Tisak: digitalni tisak knjiga - print na zahtjev


 

VENERINA MUHOLOVKA

_________________________________________________________

 

Roman se može naručiti na gore navedenom linku.

 



Fotografije s promocije djelo su Ivone Orečić, Darka Dautovića, osoblja knjižnice, Ane Duvančić i prijatelja. Hvala svima vama što ste pripomogli da kroz slike sačuvam uspomenu na ovaj događaj iako su one slike koje čuvam u mislima i srcu još ljepše i trajnije. Dragi ljudi, još jednom se zahvaljujem svima vama koji ste podržali moj rad i bili dio mog stvaralaštva, pripomogli na bilo koji način da ostvarim svoj san.

blueperlaa @ 10:51 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, rujan 23, 2015
 

Svojevremeno razotkrivajući snagu u samoći, sve svoje poraze u tišini, sve ispisane misli razasute bespućima hladne matrice; oživjela sam sebe na rubu malog i lažnog svemira, u ništavilu bunila i prstohvatu prašine. U ustajalom zraku skučenog prostora zidove sam suzama oprala, a prljav pod toplim dlanovima satima sam čistila klečeći na koljenima dok je silovit vjetar lomio ionako dotrajale škure. Kao i neka moja sjećanja koja su se naginjala kroz prozor raspršio se svaki trenutak u nepovrat iako je bio težak poput kamena, a lakši od vremena koje mi je bilo darovano no opet nekako silovit u nadanju, u vjeri u ostvarenu ljubav i neodustajanju.

Upravo su neka zbivanja nalikovala vrisku kože, muku u žednome grlu, hrapavom izričaju i molitvi pokraj životnog puta gdje bih ponekad zastajkujući primijetila raskoš plavih potočnica; naravno u proljeće. Bili su to rijetki trenuci i neminovna zbivanja izlaskom iz samoće, malim ali značajnim pobjedama nad tišinom i opet razasutim, ispisanim mislima u bespućima hladne matrice. Mnoga moja djela nisu pronašla put do željenog srca, a neka su izdahnula prije mene. I sada dok me nema, dok sam samo sjećanje na proživljeno, na odlomljen komadić ničega; ostavljam vam sebe. U nabujalim osjećajima, u silini i raskoši zdravih emocija i nadasve, u miru sa sobom.

Nemam više vremena za tugu, za sjedenje nad kostima života i patetično cviljenje kroz katarzu odabranih riječi. Nemam dovoljno vremena niti za iskazivanje ljubavi riječima, jer odnedavno daleko ljepše pričam pogledom u mraku, u tišini ogledala, u odrazu vlastitog nadahnuća; proživljavajući svjesnost dodira. I ne, ne obmanjuje me toplina ljeta. Jednostavno mi se dogodila Ljubav. I bit će da je to odluka svemira, nepotisnuta želja svakog pedlja moga bića, širom otvoreni prozori s pogledom na jedinu stvarnost koju u sebi trebam, jedinu žudnju kojoj se dajem. Jer odavno me noć ispisala, a bol nije nadjačala moja bedra uzevši me nedostojno, niti me život u konačnici nevoljenom obilježio. Sada je lako naginjati se kroz prozor i ponekad satima promatram kako je zub vremena nagrizao škure, a i dalje su neprolazno lijepe.

Foto: Gordana Majdak/ Gradisca d'Isonzo/Italija

 







blueperlaa @ 08:15 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, rujan 15, 2015


Moguće nesposobna da ovladam životnim žudnjama često sam odlazila u razvrat osobne osamljenosti. Nebrojeno puno puta pokleknula sam pred uzorom moje svijesti, hraneći se sobom. Ponekad sam nadilazila otrov mojih misli, pletući trenutke i podražaje, ispreplićući tijela i događaje; otkrivajući prelijepe krajolike muškosti.

Zalazila sam u svjetove potentne ćuteći drhtaje, pazeći pritom da se ne ogriješim o vlastite egoistične porive. Iako, uglavnom, bezuspješno jer sam i nadalje dovoljno voljela sebe zadovoljavajući nagon neiživljene Žene. Moja povijest je bujala, a ljubav me negdje strpljivo čekala dok sam gradom prolazila spoznajući muške uzorke, kao vlastite interesne čulne naslade. Voljela sam i tada, mada manjim intenzitetom. Voljela sam tijelom, bestidnim priznanjem i otvorenom prisnošću. Voljela sam drugačije nego što volim danas. I bilo je nešto apsurdno u tom vremenu, u tim ogoljenim noćima, u toj neodoljivoj raskoši erotičnih obmana.

Ipak, danas se ne bih vratila. Danas znam kome pripadam, dok prevrćem nage misli u znojnoj sobi. One nadalje ostaju Tebi vjerne, iako znaš da sam voljela i prije tebe. One su u ljetnim danima potpuno gole, lijepe i zaobljene, te su jednostavno tvoje. I dok se Mjesec naginje na onu stranu noći koja nas ponekad razdvaja kada kilometri zjape između nas. I mladim jutrom dok dan tek obuva birane cipele, a podne nas vatreno dodiruje. Zapravo uvijek i zauvijek, iz prkosa i iz ljubavi. Iz slatkog osjećaja pripadnosti.

Sada zapravo više i ne moraš ništa reći. Dovoljno je da se zagledaš u moje grudi, da klizneš pogledom sve do pupka i položiš ovdje svoj dlan jer iznutra te osjećam. U meni si od prvog dana koji se zavio u studen, od prve neumorne kiše čije smo skakutanje kapi zajedno osluškivali stojeći zagrljeni uz prozor, od one noći kada si me uz vatromet uveo u ovu godinu. Od pogleda kojim daleko više pričam nego riječima, skidajući gaćice sve do gležnja, odnosno od vremena kada sam ti se podala oprana od tuđih dodira. Čista i jedino tvoja.


Sve prije tebe ostaje blijedo sjećanje na potrošeno vrijeme života kojem više ne pripadam i kojem nikada ovako nisam pripadala. Razmišljajući o tome, danas sve više spoznajem zašto sam oduvijek znala da mi je četrdeset i treća godina u koju sam zagrizla suđena i presudna, kao prijelom života. Od tada živim sebe kakvu sam oduvijek željela okusiti, spoznati, dati. Upravo u tom davanju ogleda se moje jedino lice koje imam, osmijeh kojim te darujem od ranoga jutra, od kada zijevnem snena i privijem se uz tebe. Ili dok spuštaš svoje tople dlanove na moje bokove, uzimajući me straga, dobro znajući da se u leđnom žljebiću skuplja vlažnost izazvana uzbuđenjem i dodirom koji mi pripada.

*
Silence/Gordana Majdak
Copyright ©2015


blueperlaa @ 08:19 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, rujan 10, 2015


I sada dok proljetno sunce tuče u čvrsto bedro šesterokatnice zagrijavajući beton, spremno iščekujući dugo i toplo ljeto, i onda kada će jesenje kiše silovito oprati paralelne zagrebačke ulice, a moć bijelih pahulja iznova prekriti kičmu grada; proživjet ću Nas ponovno. Emotivno sam obogaćena od kada sam izašla iz isključive sebe, od kada sam se oslobodila okova, od kada ne nedostajem pola. Osjećaj radosti postojan je i nemjerljiv s bilo čime dok osluškujem bilo života, ravnomjerne otkucaje sreće. Iako jak vjetar upravo njiše pogrbljena stabla, iako će naše nebo ponekad biti znojno, a ruke prljavog grada podsjećat će me na doba uskraćene bliskosti; premostit ću jaz jer danonoćno te ljubim. Svaku odbjeglu misao, tamne strahove i nedodire spomena vrijedne. Ugrize nedvojbene samoće i gorku kontradiktornost ljubavi. Još više cijenit ću tvoj pogled, raskoš topline tvoga tijela, svaku riječ kojom me daruješ kada me odvodiš u sutra; otvorivši vrata svoga srca čiji prag prelazim gola ispod pamuka, bosih stopala.

''Znaš li da si moja najljepša mladenačka bajka, moj vitez od trenutka kada si osvojio moja bedra, moja iskrenost od prvog poljupca? Možeš li pojmiti kako se voljena Žena uistinu osjeća baš svaki put kada te u tišini promatram, znajući da ti nedjeljivo pripadam; glorificirajući taj osjećaj? Sjećaš li se našeg prvog susreta, dvadeset i sedmog dana u mjesecu i prvog ushićenog pogleda? One iskre koja je trenutno buknula među nama, razotkrivši čar i usud privlačnosti. I pamtiš li još uvijek dodir mog prvog dodira, primamljive okosnice naših prvih susreta, neodoljivu magičnost među nama od listopada?''

Razgaljuje me Tvoja ljubav. Ona je poželjnog okusa i dodira dugo očekivane, lijepe sudbine jer sudbonosna je naša priča utkana u porub vremena. Prošivena mnogobrojnim, nezaboravnim trenucima. Svaki ponaosob vrijedan je pažnje kao posebnost koja svjedoči o emotivnoj predaji na svijetloj postelji gdje se željno hranimo okusima strasti kušajući draž bliskosti. Upravo zbog tog doživljaja pišem ti tople pjesme i meni dragocjena pisma. Uokvirujem nas mekom i nježnom prozom. Na kraju svakog sadržaja gubim pojam o vremenu, maštajući o vječnosti jer želim te zauvijek sačuvati. Polako, sasvim polako sada otkrivajući gotovo sve tajne ljubavi, utiskujući nas u riječi. I sada je život u kamenu jednak životu u drvetu, kao i ljubav kojom te darujem od prvoga trena jer danas sam kao što znaš ona sigurna ruka što kamen pod vodom hvata, ono nježno srce koje u drvetu nesputano raste, a u pustinjskoj ruži; u primamljivoj raskoši buja i cvjeta.

*Silence/Gordana Majdak
Copyright ©2015





blueperlaa @ 08:04 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, rujan 9, 2015
 

Skinuvši ovaj prvi sloj lipnja, razotkrila sam nekoliko dana u iščekivanju kojima sam hrlila u susret sve do onog trenutka kada su se razlistali u satima koje ću uz tebe, vjerujem, zauvijek pamtiti. Tako u životu postoje trenuci i zbivanja koja s vremenom potisnemo, zaboravimo jer su bili samo blijeda patina, proziran sloj sreće kojoj smo se nadali ili ih jednostavno zanemarimo jer su nas na bilo koji način oštetili s obzirom na to da prokletstvo neljudskosti ipak ima vijek trajanja. U mudrosti, naime, ne dajemo zlu snagu i ne dozvoljavamo njeno razmnožavanje jer nasuprot tim zbivanjima postoje i ona koja su vrijedna pažnje.

Tako su ti počeci lipnja skinuli ovojnicu s nekoliko dana koje sam provela uz tebe, podalje od svih loših sjećanja i nemilosrdnih doticaja, od onih koji su ostavili trag bolnog ranjavanja. Poklonila sam pažnju promišljanju o ljubavi, o osjećajima koje trenutno odijevam i moguće, prikrivenom strahu koji čuči negdje duboko u meni jer još uvijek strepim da ćeš se rasplinuti poput sna.

Ne, nije riječ o manjku samopouzdanja, o tome kako strepim da ne zaslužujem više i bolje od života koji sam kušala do sada. Ne, nije riječ o tome da ne vjerujem tvom i mom osmijehu, tvom i mom dodiru i kojim progovaramo o nama i svim onim posebnostima u koja smo zavili naše vrijeme, već naprotiv, čovjek se vjerojatno boji i strepi da će izgubiti upravo onda kada mu je ova emocija zaista značajna, kada mu je ovaj osjećaj potreban kao zrak i kada mu netko daje poseban pečat u vremenu u kojem biva.

Odavno sam se odrekla misli da sam sebi dovoljna, da mi nitko ne treba kao životni partner jer vjerojatno bih završila kao neke moje nesuđene prijateljice koje se hrane kostima i borave po tuđim krevetima, ne pripadajući nikome. Od svakoga uzimaju samo ono što im treba ne bi li bile žive, stavljajući skupocjene parfeme na zapešća, iako na ribu smrde. Vonjaju u svojoj tišini. I tada sam zapravo shvatila da nam neki ljudi ulaze u živote samo kako bi nas upozorili na to da ne želimo tako skončati kao oni, da ipak imamo pravo na izbor odvažimo li se pružiti ruke prema ljubavi i svim onim okusima koji su drugačiji od okusa truleži.

Taj dan promišljala sam i o tome da rijetko u životu u jednoj osobi dobijemo sve ono za čime smo žudjeli i odjednom me životno iskustvo bacilo na koljena. Koliko li je samo onih koji umiru u sebi jer se daju nevoljenima? Koliko li je samo onih koji se guše u svojim porazima jer kada su imali priliku poduzeti nešto skrivali su se ispred vlastitog ogledala, upirući prstom u druge? Baš taj dan, početkom lipnja nekako sam pretresla svoj život izvadivši ga iz ladica i škrinja, iz kante za smeće i iz one skupocjene kutijice koju sam dobila na dar i u nju je valjalo spremiti svu onu bižuteriju koju mi je život poklonio i koju volim daleko više od zlatnog nakita.

Da, neke stvari u životu imaju cijenu, prikrivenu i onu dobro istaknutu etiketu odavno sam se uvjerila, pa sam tako taj dan, ničim izazvana promišljala i o tome ima li ljubav svoju cijenu i može li se nekako etiketirati emocijama, suzama, orgazmom? Srce mi je zatreperilo pri pomisli kako se u ovom razdoblju od kada te ljubim, niti jedna emocija nije stavljala na vagu. Baš niti jedan događaj kojim si me osvojio nije imao cijenu, niti sam se uz tebe ikada osjećala prodano, jeftino ili pak precijenjeno.

Prisjetila sam se i priča o Markusu i Luni koje sam svojevremeno ispisala i kako je Marija rekla da ih prebacim u prvo lice jer su neke najljepše ljubavne i životne priče tako posvećene voljenom biću i ukoričene su kao dragocjena i bezvremena emocija. Prisjetila sam se onog osjećaja kada sam našoj priči udahnula ljubav kroz koju osjećam koliko sam voljena i kako je to sjajan osjećaj biti lišen smrada. Ali, kako to obično u životu biva kada se ipak nađemo u krivim rukama i dozvolimo da nas ranjavaju jer smo željni pažnje i života, tako i sada ne mogu se oteti dojmu da još uvijek ponekad strepim da ćeš se rasplinuti kao san, onaj lipanjski koji trenutno živim jer konačno sam dobila ono za što smatram da zaslužujem u svim svojim ogledalima, potkožna i svoja, nesavršena. Strepim jer te volim i jer me ti voliš nazad. Strepim jer se za sreću strepi u titrajima uplašenog srca, jer se za ljubav dajem cijela.

I sada te promatram dok spavaš na lijevome boku, upravo sada dok ispisujem ove misli i osluškujem tvoje disanje. Pitam se znaš li koliko te zaista volim? Koliko sam uz tebe sretna i kako je moje vrijeme dobilo novo srce od kada te ljubim? Kako moj život sada ipak ima cijenu koja se mjeri neprocjenjivošću, koja se mjeri otkucajima srca, a svaki dan koji mi je uz tebe darovan nudi mi mogućnost da te volim svom snagom svoga bića, svim promišljanjima pa i strahovima koji me noću vrebaju i ponekad podsjećaju na smrt jednog neprolaznog sna.

Vjerojatno se ponekad bojim da ću te izgubiti jer sam drugačija od kada te ljubim. Promijenila sam se od kada sam srce popravila, od kada ga u tebi mogu napipati poput najljepšeg proživljenog sna. Naime, sve je drugačije od kada sam zavoljela sebe u tebi, od kada sam se otisnula s obale zla, plivajući prsno u susret sutonu ili sam jednostavno na svoje posljednje putovanje krenula bosa.



bilješka;

Jesu li to zaista moje ruke u nježnom doticaju, naslućene u tvome zagrljaju, ispružene prema mom svemiru? Jesu li to zaista moje oči u pogledu na dan koji se sažima u nezaustavljivim mislima na tebe, širom otvorene i u snu sanjane, uokvirene sitnim borama sreće? – pitala sam se nešto prije nego što sam zatvorila omalen, plavi kofer spreman za još jedno zajedničko putovanje; kao što sam i ja u srcu već odavno spremna za Ljubav i osmijeh života.

Uzvraćaš mi osmijeh i tada tiho izgovaraš: ''Prelijepa si kada si sretna…'' Zatim se pričinja kao da se cijeli dan skupio u tom jednom pogledu na moje usne i oči. I znam; ovdje sam prisutna. Nepritajena, za ovaj osjećaj oživljena. Samo je pitanje spoznaje novog trenutka kada ću osjetiti kako pod nemirnim prstima gužvaš nabore moje haljine, podižući njen rub preko željenih bedara, ne skidajući i dalje pogled s mojih usana jer za tebe sam oblikovana, za Nas stvorena.

Put nas je odvodio preko Slovenije, sve do Sjeverne Italije i nekoliko gotovo skrivenih primorskih gradića. Put nas još uvijek odvodi neotkrivenim stazama, kamenitim klisurama isušenih rijeka, katakombama i vinskim podrumima, kilometrima dugim pješčanim plažama; zatim sve do stoljetne, na tradicionalan način zidane kuće koja je u ovo godišnje doba toplih zidova, otvorenih škura, s mirisom mahovine i pročelja, hladnih kamenih kocaka. Moj životni put prostire mnogobrojne šetnice kroz tvoje srce, iz dana u dan otkrivajući mi čist obraz, poželjan dodir i toplinu kakvom isijava jedino iskrena priča usred koje se nalazimo promatrajući svoje ruke.

Tada se sve manje pitam jesam li to zaista sada ja, lakog koraka, zaogrnuta bezvremenim emocijama jer voljela sam te i kada te nisam poznavala i bila dio tvoga života. Volim te još iz vremena priželjkivanih snova, zavodljive vječnosti i nadanja, još od onda kada sam srce na panj stavila i životu se podala. I danas dok zajedno otkrivamo malena Talijanska sela, zanimljivosti urezane u kamen, dok se kupamo među meduzama i promatramo zagrljeni zalazak sunca; moja emocija ne jenjava.

Naprotiv, sve lakše i sigurnije hodam bosa.




Gordana Majdak/2015

FOTO kolaž: G.M./ Savogna d'Isonzo, Sistiana, Rubia, Monte San Michele, Grado, Gradisca d'Isonzo, Grado Pineta, Gorizia i Palmanova.


blueperlaa @ 06:38 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, rujan 8, 2015
 

Noć me napušta. Ljetno jutro me zavodnički vabi dok još malo skupljam udove oko tvoga tijela i milujem te pogledom. Znam da se još jedan dan otima sadašnjosti, ubrzo će minuti. Moramo ustati. Svjesnost me ljubi. Ljubiš me i ti upravo u tom prvom zagrizu jutra, u okusu moje kože i sve što mi jutros treba je spoznaja da uvijek iznova otkrivam svoje postojanje u tvome dodiru. I budna sam, u snu udvoje. Zapravo od svanuća, od trenutka kada sam naučila biti sretna.

Gledam te usnama, udišem te mislima i smiješim se u zjenici tvoga oka. Znaš li što je to? To je moja tišina, moj beskraj nasamo s tobom. To sam ja, ostvarena. Zahvalna. Zatim se primičem još samo malo bliže tvome tijelu da mi put kušaš jezikom, da; tu odmah ispod pupka. I želim da mi daruješ drhtaj tijela, slatkast osjećaj nemoći, vrhunac tvoje moći jer ti mi dlanovima obuhvaćaš bedra kada poželiš i uvijek kada te u sebi trebam.

Zaista; služim se ovim riječima da bih nas dočarala. Zapisujem datum; 9.kolovoza 2015, nedjelja.

Uskoro pakiram mali kofer i napuštamo grad. I opet imamo priliku otkriti neotkriveno, doživjeti neproživljeno, biti dvadeset i četiri sata zajedno. Iako mi se ponekad čini da je premalo kako je to davno ispjevao Jurica Pađen. Znam da se sjećaš te pjesme, mladosti i vremena koje je tek valjalo ispuniti našim životima. A on je bio čudesan. Podijeljen. Stvaran. Tada nismo slutili da će nam se jednoga dana spojiti životni putovi, da ćemo vrijeme nama oblikovati i putovanja doživjeti onako kako ih doživljavaju putnici svjesni prolaznosti. Istina, život nas nikada nije čekao na nekom napuštenom peronu. O tome bih mogla jednom pisati osluškujući nas kako živimo zajedno, istovremeno nas utiskujući u riječi.

Valjalo bi riječi pomno birati, iako ti znaš da su one zapravo vrlo šutljive u odnosu na moj pogled. Na moje ruke. Ponekad se namjerno ponavljam, iz prkosa, iz potrebe i želje. Tada se vraćam tebi u tišini naše sobe. Govorim ti; volim te. Tiho, jedva čujno ali dovoljno glasno da znaš kako se od dragosti razbijam o tebe. Dijelim se na trenutke radosti, na sve one uzdahe koji cijede noć, na ljubav. Tako podijeljena iznova postajem svoja.

Svejedno je gdje se nalazimo, je li to Venecija koju sam godinama željela posjetiti ili maleno, obiteljsko imanje nedaleko od Zagreba, Stara Vodenica u zagrljaju zagorskih brežuljaka i mirisu domaće kuhinje. Zaista je svejedno divim li se spretnosti gondolijera i savršenoj ravnoteži dok gondola reže površinu uskog kanala, a u daljini čujem galebove i crkvena zvona ili te promatram u kapljici dobrog vina, ljubeći ti usne opojno. Ponavljajući ti tiho koliko te volim, u prirodi svoga bića. Zanesena, podatna i s onim izrazom lica kojim sam te zavela; iznova proživljavajući Nas dok u dodiru kože vodimo ljubav.

Gordana Majdak/2015



Ispružena ruka

Što sam mogla činiti sa svime što mi je oduzeto, baš onaj kišni dan kada su željezni oblaci dodirivali tlo? Pričinjalo se kao da nebesko sivilo zahvaća u cijelosti zemlju. Dan je bio plačljiv, možda jednako kao i ja. Brisala sam suze ne priznajući glasno gubitak. I tada sam prkosila tminama. I tišini. U dubini sebe same i nadalje sam vjerovala da ću jednom iznova izgraditi ljubav. Bio je to moj štit. Obrambeni mehanizam protiv zamračenog uma, i rapsodije ludila kojoj sam još donedavno svjedočila promatrajući krvnika u svom rušilačkom pohodu na ljudsko dostojanstvo. Već tada sam naučila kako nas zlo vuče tlom, kako nama rovari zemljom koja je sada bila natopljena kišama i žedno nas je pila. Ipak, odnekud sam crpila snagu da se izvučem iz mulja. Možda je to bila Tvoja ispružena ruka i nježan dodir nakon udaraca kakve zadaje nemilosrdan dan. Vjerojatno onaj u kojem sam se imala priliku uvjeriti na što je čovjek sve spreman ne bi li ispljunuo gorku utrobu, kako bi razotkrio svoje ruke jer s vremenom se ipak skidaju rukavice, ali i odijela ispod kojih se skuplja miris čovjeka ili okorjeli smrad.

Sada već poznata bliskost tvog muškog tijela, jamči mi toplinu. Nije tu samo riječ o toplini koju pruža drugo tijelo smješteno uz moju nagost jer odavno sam spoznala da postoji bitna razlika između ljubljenog i potrebitog dodira. Tijelo naime ima potrebu utažiti glad i biti dio igre gladi u samotnim noćima, u pogledu na neumoljivu stvarnost uskraćenog dodira ili jednostavno kroz činjenicu koliko je hladnoća bolna. Ona hladnoća izazvana manjkom bliskosti, nedostatkom privrženosti ili osjećaja pripadnosti. Tada je jastuk također hladan, a ruke su nam željne zagrljaja. Plahta je gruba, a prekrivač je uzorka samoće ispod koje se zgrčilo toplo tijelo. Kontrast izaziva suze. Istina je zloglasna i stoga sam danas na Tvojoj blizini još više zahvalna. Blizina Tebe ljubi me, kuša me, razotkriva trajnost ljubavnog odnosa. Podsjeća me svakodnevno na to koliko sam stvarna.

Ponekad sam gubila nadu podajući se utvarama. Bila sam malodušna i potpuno osjetljiva na podražaj samoće, iako sam hinila potrebu za bliskošću jednako kao što to danas čine i neke druge žene ističući da su sebi dovoljne, da im odgovara što druga strana postelje zjapi prazna. Jer jednom kada sam kušala gorak okus tijela, kada sam ljubila prolijevajući suze i prezirala jutarnji pogled na vlastite usne u ogledalu; dodirnula sam dno. Teško je tada vratiti se iz tmine, ući u svjetlo. Ne ide to preko noći, mimo mjesečevog pogleda. Potrebna je hrabrost i pozitivna energija koja se doslovno rasplamsala od kada sam dospjela u Tvoje naručje. Istina je da nas loši ljudi vuku na dno utiskujući nas upravo u vlažnu zemlju. Istina je da nam kvalitetni ljudi otvaraju horizonte, a ljubljeno biće ne grije nam samo postelju već i srce. Tada se još željnije privijam uz tebe, udišući zahvalnost. Nadvija se nad našu postelju i naša zajednička jutra kada imamo priliku probuditi ljubav.

Rekli su da smo gospodari svoje sreće, učili su me kako prigrliti vlastiti život, dali su mi do znanja da je bitno pokrenuti se i imati ciljeve. Pregršt informacija ljubilo je moje tijelo, a pozitivna misao otvarala mi pore. Svojevremeno dala sam se riječima ljubavi, dodirima od pamuka, emocijama od stakla. Ponudila sam se nebu. Sjećam se mnogih trenutaka koji su mi razotkrili bedra, ali i suza plave boje. Ipak, nisu mi rekli da je praznina uzajamno hladna. Da se u njenoj raskoši razmnožava tuga. Nisu me naučili kakao stavljati šminku, a da pritom ne uprljam obraze. Zapravo, život me nije vodio za ruku i nerijetko me zaobilazio. Danas znam da nije bilo tako, već sam se jednostavno bojala i bila nedovoljno odvažna. Sada kada su tvoje ruke tu, sada sam konačno ispunjena. Sada mi je koža na toplome, a srce ugrijano. O tome mi nisu pričali niti onda kada su me pljuvali, voljeli, riječima tukli. Zaista nisam znala da je i to moguće. I nebitno je, jer nekako s vremenom sve više uživam u mekoti biranih riječi, u tvojim poljupcima iznad obrve i znacima pažnje koji upravo grade Našu ljubav.

Gordana Majdak/2015

blueperlaa @ 08:13 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 7, 2015
 

Ne zašivam usne. Pričam, spontano ulazeći u vlastite tajne. Zapisujem riječi. Između tame i svjetla, razotkrivam nježnost razbuđenih misli. Prisutna i nadasve tjelesna, otpijam gutljaj kave. Još udobnije se smještam kako bi moje misli uživale u udobnosti inspiracije. Inspirirana sam tobom. Jutros, kao i kasno sinoć. Četvrtak je. Razmišljam jesam li jučer pisala, jesam li bila svjesna težine tvoje ruke nehajno prebačene preko moga ramena i zagrljaja, prije nego što se ugasila srijeda. Znam da dani prolaze i nekako se nemilosrdno odvajaju od života. Znam da te moram sačuvati jer ti si vrijedan toga, poput izvora. Dublje zapisujem riječi, rađajući pisma. Tvoja su; želim da to znaš.

Osjećam srce u utrobi ispunjeno krvlju i tobom. Nudim ti se kao zemlja. Strpljivo čekam tvoje razotkrivanje, putovanje dodirom mojim reljefom. Moja bedra te griju poput sunca. Tada mi razotkrivaš lice poljupcima. Želim doživljaj zapisati između zagriza finog peciva i soka od iscijeđene naranče. Biram riječi. Kako misao što bolje uokviriti njima jer upravo ta misao u sebi nosi klicu tek usađenih emocija kojih sam odnedavno postala svjesna. Postao si nedjeljivi dio moga života. Moje nasmiješeno lice.


Tražim opravdanje za sreću jer me ponekad nevjerica truje. Zar je zaista moguće da sam dobila Tebe, željnog moje ljubavi u trenucima dok me život bjesomučno raznosio, bacajući me o hridi, o tvrdo tlo? Zar zaista osjećam tvoje ruke dok odolijevam prljavim riječima i postupcima prošlosti, dok se otimam demonskim snovima, uzdasima mrvljenim u prah? I mogu li nas danas opjevati zbiljom, ljubiti mišlju i vjerom u ljubav jer nije oduvijek bilo ovako. Nisam uvijek bila smirena i radosna. Nekoć sam zazirala od tame što je puzala zidovima tišine. Znaš, pričala sam ti o tome koliko je moja bojazan bila stvarna i kako sam strepila da ću ostarjeti sama.

Danas je dan prepunjen ljubavlju, a noć će biti ispunjena tvojim rukama i mojim toplim bedrima. Prožimat će nas java. Doživjeti ćemo orgazam. Snovi će malo pričekati dok ne potrošimo uzdahe. I sutra ću se buditi tvoja i ti nećeš izaći iz mene. Sve će biti upravo onako kako priželjkujem, oživljavajući emocije. I nadalje ispisivat ću riječi puštajući svjetlost u našu sobu kroz poluotvorene kapke prozora. Odlučila sam živjeti ljubav. Zaboravila sam na čujnost zlobe, na ogrebotine i trnje. Zanemarila sam prošlost kao što se zanemaruje ocvali vrt u kojem su uvenule nekoć bodljikave ruže.

Volim te; dodajem na kraju pisma zapisujući datum; 20. kolovoza 2015, četvrtak.

Gordana Majdak





Priznanje

Misao rođena i ogoljena, želja preplavljena, u tijelu oživljena; ljubav postojana. Misli razbacane, oprane i nestašne; ruke su mi pune Tebe. Žena pažnjom zaklonjena, dodirom opljačkana, sebi nježno ukradena i jedno pismo na noćnom ormariću. Riječi ipak ne idu na počinak. Kovitlac strasti, tvoje butine sljubljene s mojima; igra gipkih pokreta što do vrhunca nas dovode. Slutiš li na koji način ti sada pripadam, prije nego što pismo otvorimo, postanemo plijenom divljih htijenja ili se prepustimo nježnostima? Često sam budna da bih te doživjela, prečesto sam tobom zauzeta; zaista opčinjena. Dišem te. Grad me promatra, ulice me uvlače u sebe, a moja klupa na jezeru Bundek trenutno zjapi prazna. Već neko vrijeme ne pričam s oblacima, već s Tobom. Mjeseci se kotrljaju, klize niz padinu sve do jezera i plutajuća je moja misao. Dolazi nam rujan.

Bliži nam se prva godišnjica sjedinjenja. Ostvaruje se sanjano, stvarnom željom nadahnuto i potrebito. I noćas sam tvoja, putenošću obdarena, glađu za tobom ispunjena. Sladim se tvojim tijelom, hranim se tvojim dodirima i nudim ti na uvid još jedno pismo. Gužvaš ga nježno pod prstima i guraš me uza zid podižući mi bedra u visini tvojih bokova. Znam da mojim riječima ne vjeruješ i ne dozvoljavaš obmanu njima. Prodireš u mene. Zahtijevaš da se izražavam dodirom, da ti pričam tijelom i vlastitim reakcijama na podražaj tvojih usana. Drhtim u tvome naručju. Dolazim nam u susret. Voljena. Želim ti sve priznati gledajući te u oči prije nego što mi se zjenice rašire od užitka, od spoznaje što mi radiš kada me uzimaš. Grad je još uvijek ovdje; zar ne? Kiše su ga dobro oprale, a nekoć su to bile moje suze. I ti to znaš. Rujan nam je stigao. Ponedjeljak; obećava.

Gordana Majdak/2015

blueperlaa @ 09:47 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, svibanj 13, 2015
 

Plavog rukopisa svjedočanstvo ostavlja vidljive tragove preludija, u noći razgolićenog sutona kojem bezuvjetno vjerujem. On, primiče se možda nečujno otkrivajući tišinu. Donosi mi sladak okus primisli, male darove pažnje i nekoliko zavodljivih riječi. Besramno ih kradem.

Jesmo li se nekada prije susreli, u nekoj drugoj dimenziji, čvrsto sljubljeni zajedno se budili?

Suton šuti, a tišina obmanjuje. Ispisana riječ miruje. Čekam ljeto.




Žudnja za pisanjem napustila me prije nego što je Mjesec razgrnuo oblake, protjerao u izbjeglištvo iskričave zvijezde i pao na koljena sredinom noći, zauzevši izdajnički položaj na pola neba. Odavno više ne vjerujem u njegovu snagu, moć budne zablude i silovitost energije. Danas znam da je Mjesec Žena, slaba u svojoj lažnosti, tek prividno obasjanog lica s postojanom mrenom na očima. Uzmiče svjetlosti. Caruje isključivo noću jer dan se ionako odriče njene srebrne haljine i prisiljena je koračati obnažena u očima prolaznika.

Sve manje se podajem spisateljskom peru i ne primam udarce nižući bijesne interpunkcije jer umorna sam od krabuljnog plesa. Gotovo da i ne čitam sebe. Sada pažljivo prebirem po tuđim slovima, otkrivajući stvarne autore. Povijest njihovih dlanova s prstima oštećenih jagodica. Otišli su u riječi. Odavno već stanuju u njima, udomljeni u vlastitim pričama. Od kada ih čitam kratko udišem misli, pazeći pritom da ne izgubim smisao. Krećem se živim labirintom nadahnuća i na svakom uglu susrećem inspiraciju koja me mami u svoje skrivene odaje. Malene podstanarske sobe, zametnute vinske podrume, prašnjave veže. Ulazim pozvana njihovom idejom i pijem slani čaj promotrivši kako su uredili prostor gdje nastaju najljepše ljubavne priče i pjesme utkanih emocija. Primjećujem pisaći stol i ostarjelo mastilo, svjesna kako su mnoge priče ispisane prstima, a ne tintom. Tada bih im ispričala priču o tome kako sam svojevremeno i sama pisala. Srce sam u prstima nosila, a usnama ljubila gole misli bez predumišljaja. Podastirala sam raskrinkanu sebe u godini leda, tražeći opravdanje za svoje odustajanje i optužila sam riječi koje su me drsko izdale i otišle od mene.

Ali, znam, ne bi me podržali i šutke bi mi ponudili svoje prste. Naime danas daleko ljepše pišem dodirom, spajam svjetove pogledom, a naša tijela ispreplićem mirisom slatke obmane. Uvijek iznova krećem ispočetka i jasno znam da neke riječi nikada neće ostarjeti. Tiho volim stvaralaštvo s otiscima pera, ne odlažući ga na prašnjavu policu u tijelu krpenog lutka.

Igra zavodljivih kontura inspiracije, dodiruje mi osjetila. Sve čari kojima sam nadjevena, nudim znatiželjnim zjenicama i voljenom muškarcu. Zavodim ga senzualnim pokretima, u ljubavnoj igri nikad dovoljno ukrotiva. Jasno znam kako On želi uistinu razotkriti Ženu. Skidati mi rublje s toplog tijela, istražujući prstima osjetljivost na podražaj. Usnama dodirnuti kožu i upiti miris moga ženstva. Tada riječi svjesno presvlačim zrelom mišlju. Mirišu na istinu. Naučila sam manipulirati njima sa svrhom poimanja golog iskona u kojem se ogledam sretna u njegovom zagrljaju. Pod prstima ih oblikujem u željenu emociju, izvađenu iz vlastitih dubina.

 

bilješka; Bjelina nedorečenosti

Slutim kako će ovo pismo imati težinu koju je teško podnijeti stoga se odričem pisanja i gutam riječi zaglavljene u grlu. Danas ću prešutjeti sebe. Tako je najbolje. Tako ću izbjeći nepotrebno gomilanje riječi, zamah njihove tupe oštrice i nepoželjan dodir njima. Ponekad je potrebno ukrotiti misli. Okovati mala i velika slova, te interpunkcijama oduzeti moć. Jednostavno ne dozvoliti pismu da ugleda novi dan, da okusi život što piše priču i rasprostire prazne papire besramno se nudeći peru. Da, tako je dobro. Poželjno je okrenuti stranicu te prazninom ispuniti oči. Bjelina nedorečenosti oslobađa, a razlivena tinta katkad probuđuje strahove i rovari nutrinom. Proklete, ali ipak birane riječi plešu zavodljiv ples da bi u sljedećem pismu poprimile konture krvnika.

Zašto ti uopće pišem i zašto te uistinu dišem? Trebam li imati razlog i bezuvjetan cilj kojem srčano stremim da bih nam dokazala stvarnost, našu postojanost? Mogu li nagomilane riječi dočarati moju ljubav prema tebi ili je mudrije dozvoliti djelima svu raskoš senzibiliteta ...

Šutim. Šutim nas, podajući ti se smjelo i dovoljno željno da me pamtiš izvan riječi. Zauvijek.

 

*Silence/ Gordana Majdak Copyright ©2014/Ogoljena žudnjom


blueperlaa @ 07:31 |Isključeno | Komentari: 0
DK.
DK.

Page copy protected against web site content infringement by Copyscape
Silence


Srce bloga

Vjerujem da biti kreativna znači ipak više od opcije ''kopiraj sadržaj s tuđeg bloga'' tako da ako se već bavimo blogiranjem valjalo bi u te svoje blogove udahnuti dašak sebe, svoje osobnosti, vlastite kreacije kojima ćemo osigurati dobru sinergiju između nas i naših čitatelja, onih koji ipak dolaze na naše blogove vjerujući nam kako smo sadržaje upravo sami iznjedrili utisnuvši u njih vlastite emocije, doživljaje ili viđenje svijeta i ljubavi koju živimo kao i osjećaj tuge, pa i sam patetičan vapaj kojeg svatko od nas ponekad proživljava.

Istinska vrijednost nekog teksta možda je upravo njegova nesavršenost, ali je odraz vlastite ideje i nadahnuća kao snažan pokretač i znamo da to što stvaramo nije sam vrh hrvatske književnosti, ali nas pokreće upravo ljubav prema pisanoj riječi.

Stoga, bilo bi poželjno da budemo originalni i svoji jer to je najmanje što naši čitatelji zaslužuju poklonivši nam svoje vrijeme i pažnju...

Gordana Majdak

tekstove potpisuje - Silence



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

 

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...



U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju, zjenice lišene tuge.

U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče, neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

 

VENERINA MUHOLOVKA


Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

Tisak: digitalni tisak knjiga - print na zahtjev


 

My Space

 

 



blueperlaa.com


Autor:
Denis Derk/Večernji list/
26.5.2013

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosti predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

***


CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 836066
ISBN  978-953-6582-14-3


 

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim sadržajima.


 
Index.hr
Nema zapisa.